PIŠE: psihološkinja Lidija Mirković, vrtić Kućica
Pored toga što poznaju osobine djeteta i osobine literature namijenjene djetinjstvu, dobro je da se roditelji upoznaju i sa postupcima koje mogu da primijene i tako podrže kontakt između djeteta i knjige. Jer se ta veza, po pravilu, i ne stvara automatski. Ona može i da se ne ostvari, da ima razne intenzitete, da bude trenutan zanos ili zabava.
Često možemo da sretnemo djecu ili da čujemo žalbe roditelja na djecu koja ne vole da čitaju. Čitanje za njih predstavlja teret i dosadu i samo uz mnogo ubjeđivanja i suza ona pročitaju ono najneophodnije što se od njih traži u školi. U takvim slučajevima zabrinuti roditelji obično pribjegavaju sredstvima koja ni najmanje nisu podesna za razvijanje naklonosti prema knjizi. Uostalom, obično se dešava da pretjerano insistiranje i drastične mjere izazivaju otpor. Rijteko kada negativne mjere postižu rezultate. Dijete koje ne voli da čita, obično ne zna šta se nalazi iza zaklopljenih korica. Takvom djetetu su roditelji malo pričali i čitali, tako da kod njega, u vrijeme kada se to najlakše postiže, nije razvijena potreba za knjigom, ni saznanje o zadovoljstvima koje ona pruža.
Ljubav prema knjizi razvija se mnogo prije nego što dijete nauči da čita, do sedme godine. Zato je potrebno da roditelji nađu vremena da maloj djeci što više pričaju. U najmlađem uzrastu dijete lakše prati pripovijedanje nego čitanje. Pripovijedanje uz pomoć bezbroj sredstava približava tekst djeci. Modulacija glasa, mimika, gest, izraz pripovjedačevih očiju – sve to pomaže djetetu da se lakše uključi u priču. Stoga djeci u prvom redu treba pričati, i to najprije kraće i jednostavnije a zatim duže i složenije pripovjetke. Tek kasnije, oko četvrte-pete godine, djetetu se mogu čitati kraće priče. Tada treba paziti da čitanje ne bude monotono i da što više liči na pripovijedanje. Ukoliko je tekst komplikovaniji, moguće je, uz osjećaj mjere, pojednostaviti priču u toku čitanja.
Kada dijete nauči slova, roditelji nastoje da ono samo čita. Međutim dijete često neće. Tada roditelji vrše pritisak na njega i ono veoma brzo osjeća odbojnost prema čitanju uopšte. Zaboravljamo, međutim, da dijete, iako zna sva slova, još nije savladalo vještinu čitanja. Da bi moglo da uživa u knizi, ono mora potpuno da automatizuje čitanje. Ne smije da bude koncentrisano na slova i čitanje jer u tom slučaju nije u mogućnosti da prati sadržaj. Za njega to predstavlja ogroman napor, i sasvim neznatno ili gotovo nikakvo uživanje.
Stoga prva knjiga treba da sadrži mnogo slika, sasvim kratke tekstove štampane krupnim slovima. Dijete treba da čita jednu po jednu pričicu, pola sata najviše. Ponekad je efektno da roditelji započnu čitanje, a dijete da nastavi samo. Tako je ono već uvedeno u radnju, pa ima više stimulusa da samostalno produži čitanje.
U to vrijeme dobro je dijete navikavati da čita u sebi. Čitanje naglas remeti potrebnu intimnost. Između knjige i čitaoca uvijek postoje nevidljive spone, razumijevanje i razgovori koji se rađaju i traju u potpunoj tišini,, nasamo. Kada dijete osjeti taj trenutak, onda je sposobno da sklopi pravo i dugotrajno prijateljstvo sa knjigom.
