Kada djeca dođu, mnogo roditelja shvati da se vođenje ljubavi nalazi pri dnu njihove liste aktivnosti. Ali, da li brak može opstati bez seksa?

“Ljudi nikada ne govore o ovom problemu,” kaže Karen, 30-godišnja majka troje djece iz predgrađa Toronta. “Ali ja znam da nijesam usamljena.” Prije nego Karen stigne do srži problema, poput advokata koji iznosi dokaze u sudnici, da brzo predstavimo poentu: kako ona sama tvrdi, nema bukvalno nikakvog seksa u njenom braku.

“Moj suprug i ja možemo ovako mjesecima, a izdržali smo godinama. On ima želju i poriv, ali ja nemam.”

Nije to zbog nedostatka privrženosti. Karen je i dalje zaljubljena u Chrisa sa kojim je u braku 10 godina. Ravnopravni su u odgajanaju djece, uzrasta od dvije do osam godina. Oni vjeruju da je brak sveta stvar koja se dešava jednom i zauvijek, bez obzira na kakve teškoće nailazili – ali u posljednje vrijeme njihova porodica se suočava sa problemima koji prouzrokuju više od uznemirenosti.

Nakon rođenja srednjeg djeteta 2004. godine, Karen se suočila sa teškom postporođajnom depresijom, za čiji je nastanak prvobitno nalazila uzrok u nedostatku seksualnog života. “To je trajalo tri godine, uključujući moj boravak u bolnici i korišćenje svakog anti-depresiva koji postoji u nekom trenutku.” Nakon toga je ponovo ostala u drugom stanju i u vrijeme kada je Cris bio na roditeljskom odsustvu za njihovo drugo dijete, dobio je otkaz.

Karen se prisjeća perioda do 2006. godine: “Bla veoma bolesna, nesposobna da radim i našli smo se pred bankrotom.”

Čak i kada su se oporavili od ovih nevolja i kada je Cris pronašao novi posao, kod Karen se osjećala neka promjena. Činilo se da nije bilo povratka. “I dalje nijesam imala želju za seksom.”

I dok neki parovi otvoreno priznaju da se seksualna želja smanjuje nakon rođenja djece, Karen ipak ima pravo –  gotovo niko ne govori o ovoj vrsti trajnog gubitka sa kojim se ona srela. Ipak, kako pretpostavlja, sa ovakvim okolnostima srijeću se mnogi.

Prema magazinu Newsweek, procjena je psihologa da 15 – 20 % parova ima seks najviše 10 puta godišnje. Psychology Today bilježi da samo u Sjedinjenim Američkim Državama trećina žena i jedna petina muškaraca pati od trajne nezainteresovanosti za seks, seksualne misli ili fantazije – stanja koje se naziva hipoaktivna seksualna želja. 

Denise Donnelly, vanredni profesor sociologije na Univerzitetu Džordžija u Atlanti, koji se bavio istraživanjem fenomena braka bez seksa, ukazuje na širok spektar uzroka – seks može opasti zbog obaveza koje nameće srednje odraslo doba, kod koga je naglasak na porodicu i karijeru, ili je to posljedica značajnih događaja, kao što su vanbračne veze, ili ukoliko je jednom od partnera supružnik postao “dosadan”.

“Postoji mnogo ljudi sa smanjenom seksulanom željom ili čak ljudi koji mogu biti potpuno aseksualni. Oni na početku mogu imati odnose sa partnerom, ali kasnije im to postane nevažno (i obično njihovi partneri tako ne misle)”, kaže Doneli za New York Times. “Ovi ljudi mogu osjećati krivicu, imati probleme sa shvatanjem ljudskog tijela, mogu misliti da je seks “prljav” ili da služi isključivo za dobijanje potomstva. Mali broj parova pokazuje miješane obrasce ponašanja, gdje imaju periode “suše” i “izobilja”.

Kada Karen razmišlja o tome zašto se njen seksualni život nije popravio čak i kada se smanjio stres u njenoj porodici, ona krivi sebe – i svoje tijelo. “Mrzim svoj izgled”, kaže ona. “Ugojila sam se preko 20 kilograma od kada sam se udala i imala jo-jo efekat u gubljenju i vraćanju kilograma. Moj suprug mi kaže da sam lijepa i da sam mu veoma privlačna, ali ja ne razumijem kako je to moguće. Mrzim da me gleda golu”.

Takođe, djeca zaokupljaju njene misli: “Mi zaključavamo vrata naše spavaće sobe, ali ja sam i dalje paranoična – mislim da će se djeca probuditi i jednostavno ne mogu da se opustim. Dodajte svemu ovome dijete koje i dalje doji i ne spava cijele noći…”

Karen se takođe plaši da će ponovo ostati u drugom stanju, i ako je nedavno odradila sterilizaciju. “Ja želim da želim seks,” nastavlja ona. “Uživam kada imamo odnose, ali uvijek odaberem san umjesto seksa. Uvijek sam umorna! Znam da ovo utiče na moj brak, i znam da to treba da se promijeni. Oboje smo mladi: ja sam upravo napunila 30, a moj suprug je godinu stariji. Nijesam mislila da će ovo ikada postati problem u našim godinama. Divim se prijateljima koji imaju djecu i održavaju “zdrave” seksualne živote i jednostavno mi nije jasno kako uspijevaju. Previše je stvari koje ometaju.”

Razvezivanje čvora kod problema koji ometaju seksualni život znači prvo razumjeti intenzivne fizičke zahtjeve koji se stavljaju pred novopečene roditelje. Za majke, to je jedna promjena na drugu, počev od oporavka od porođaja i stalnog umora. Tu je i stres zbog stalnog osjećaja da su nekom fizički potrebni. “Nakon svih dodirivanja, maženja, držanja i dojenja djeteta, žena možda ne želi da bude dodirivana”, kaže Bev Behar, bračni i porodični terapeut iz Thornhill-a, Ontario.

Psiholog i seksolog Peggy Kleinplatz, professor na Univerzitetu Otava, opisuje uobičajeno stanje materinske uskraćenosti: “Ona je ta koja ima najmanje sna, najmanje hrane, najmanje vježbanja i ona jednostavno čini ono što mora da bi nastavljala dalje. “Na listi njenih primarnih dužnosti nigdje ne stoji seks sa partnerom.”

I muškarci se mogu ovako osjećati; i muška postporođajna depresija je stvarna, kao i smanjeni libido kod muškaraca. Terapeuti kažu da se muškarci često bore sa sterotipima po kojima su uvijek spremni za seks.

U emotivnom pogledu, izazovi su veoma komplikovani i za očeve i za majke. Nervi su osjetljiviji, strpljenja ima manje. Često se dešava da sa partnerom ne razgovarate kao ranije i umjesto toga, tu je šturi jezik umora praćen “malim, često nenamjernim, odbacivanjima,” kaže Behar. “Ona mogu biti prosta – poput izbjegavanja poljupca i zagrljaja zato što razmišljate o listi stvari koje je potrebno uraditi u domu. Partner (koji pokušava da inicira seks) ovo može shvatiti kao veoma bolno lično odbijanje. Supružnik se može povući i nakon nekog vremena prestati da inicira romantične trenutke. Nakon toga dolazi bijes, sarkazam, optužbe tipa: “mi nikada nemamo odnose” ili “ti nikada nijesi ni volio/voljela seks”. Ništa od ovoga ne čini da se partneri osjećaju zavodljivo i problem se samo produbljuje.”       

I ako je moguće poraditi na obnavljanju seksualnog života, ne postoji magična formula od pet koraka, koja za svaki par funkcioniše u svakom trenutku, kao što niko ne može na silu stvoriti neophodni nivo strasti i želje za fizičkim kontaktom i učiniti da magično nastanu. Kako je Behar primijetio “Ko ima prava da nekom ko ne želi da ima seks kaže – E pa, morate ga imati ?”

Neki ljudi jednostavno ne moraju. Moguće je da parovi, uključujući i one koji ne mogu imati seks zbog invaliditeta, zajedničkim dogovorom odluče da im seks nije na listi prioriteta, ili ponude jedno drugom dogovore tipa “ne pitaj, ne kaži” o relacijama van braka. Neki partneri tvrde da imaju zdrav brak i bez seksa i neki se terapeuti sa njima mogu složiti, zavisno od situacije.

Ipak, dugotrajno terapeuti će se složiti da zdrava intima – gdje su oba partnera zadovoljna učestalošću i kvalitetom seksa, kako god oni definisali ove uslove – jeste presudna za vezu. Često se dešava da većina brakova bez seksa funkcioniše tako da je jedna osoba želi odnose, a druga ne. Ova nekompatibilnost može biti frustrirajuća, i u ekstremnim situacijama, može dovesti do prekida veze.

Radije nego da sile odnose, parovima se u ovakvoj situaciji savjetuje da identifikuju uzroke udaljenosti i kako nedostatak seksa utiče na osjećanja oba partnera: možda se on osjeća neželjeno, dok njoj odgovara status quo ili obrnuto. U tom slučaju, terapeuti poput Kleinplatz-a i Behar-a kažu da je veoma važno govoriti o ovim razlikama i samim osjećanjima. Na primjer, nesklad u seksualnoj zainteresovanosti među partnerima može biti odraz neravnoteže u podjeli roditeljskih odgovornosti. To je veoma česta situacija, koju Kleinplatz opisuje kao “on ima najviše želje, ona ima najviše posla”. Mnogi se terapeuti pozivaju na staru poslovicu: “Pranje sudova je najbolji afrodizijak”.

Međutim, do nedostatka seksualne želje može doći i u najravnopravnijim vezama. Mnoge žene mogu saosjećati sa naslovom knjige Joan Sewell iz 2007. godine – “Radije bih jela čokoladu” ( I’d Rather Eat Chocolate). To je podnaslov njenih memoara “Kako sam učila da volim svoj niski libido” (Learning to Love My Low Libido), i ona je upravo to i radila – ispitivala mjesto seksa, terapiju i u jednom trenutku razdvojene krevete u svom braku sa njenim slatkim i duhovitim suprugom, Kipom. Sewell je takođe istraživala raskorak u želji kod muškaraca i žena, i uporne obeshrabrujuće savjete koji ženama govore da idu na terapiju estrogenom ili nabave dobar vibrator. Kad bi samo bilo tako jednostavno. Sewell primjećuje da nizak libido može naškoditi braku, ali na kraju knjige ona se ne pojavljuje “izliječena”, uskačući veselo u čaršave četiri puta sedmično.                      

Što se djece tiče, Sewell ih nema. “Mislim da djeca postanu samo još jedan izgovor koji žene koriste da izbjegnu seks” – rekla je ona jednom novinaru, pokazujući dozu neosjetljivosti prema onima koji imaju djecu. Ili je ovo surova iskrenost?

Kada dobijete djecu, Behar objašnjava, dolazi period u kome “prihvatate da vaš seksualni život neće biti ono što je bio ranije. Ono što može biti uznemirujuće, jeste što ponekad ne znate kako će izgledati.”

Portal experienceproject.com daje prostor za ispovjesti i izbacuje ovaj problem u javnu sferu. Sajt sadrži preko šest miliona “životnih iskustava”; ljudi anonimno dijele svoja najintimnija osjećanja, tražeći savjet ili utjehu, ili jednostavno viču u prazno. Preko 5 hiljada  ličnih priča tiču se brakova lišenih seksa. Ovo je sreceparajuća arhiva frustracija i osjećanja rezigniranosti.

“To me ubija,” piše 43-godišnji otac dvoje djece iz Australije. “Ja sam trenutno u dnevnoj sobi, ne mogu da spavam nakon još jednog odbijanja. Naiđe trenutak kada želim da izađem van i vrištim…  Ali jednostavno ne mogu da prihvatim kraj ove veze, kada imamo dvoje male djece.”Brojni komentari prate ovaj tekst, neki od njih nude barem utjehu. “Nadam se da možeš prikupiti snagu zahvaljujući iskustvima sa ovog sajta kao ja,” kaže se u jednom od komentara. “Nažalost, evidencija o broju ljudi koji su zaista uspjeli da poprave svoje brakove gotovo da ne postoji.”

Istraživači, uključujući Donnelly-a, kažu da su ljudi u brakovima bez seksa manje srećni i češće razmatraju mogućnost razdvajanja, pa čak i razvoda.

To nije mogućnost koju Karen, majka troje djece iz Toronta, želi da razmatra. Karen kaže da je njen muž pun podrške i da nikada na nju nije vršio pritisak. Oni otvoreno razgovaraju o nedostatku seksa, ali ona nije spremna da ide na savjetovanje zbog toga. Budući da je prošla kroz postporođajnu depresiju koja je trajala godinama, Karen ima iskrivljenu sliku o terapiji; ona je vidi kao proces bez jasnih ciljeva i beskrajni put koji uključuje korišćenje ljekova.

Za druge ljude, mogućnost da otvoreno razgovaraju o seksu sa terapeutom, koji bi razjasnio mjesto koje seks treba da zauzima i njegov značaj u dinamičnoj vezi može biti uže za spasavanje . Behar i Kleinplatz u sopstsvnoj praksi imaju primjere u kojima su posredovali u mnogim uspješnim preokretima, pomažući parovima kod kojih je seksualna povezanost bila gotovo nepostojeća. “Nikada neću reći da je neka situacija bezizlazna”, kaže Kleinplatz.

Karen i njen suprug se i dalje oslanjaju na strpljenje i od nedavno ima znakova poboljšanja. “Nikada nijesmo imali odnose na godišnjicu našeg braka. Ili sam ja bila trudna, ili bolesna ili smo tek dobili bebu. Nekako tajming nikada nije bio dobar”, kaže ona. “Ali prošle godine, na našu godišnjicu u maju, jednostavno se desilo.“ U slučaju Karen, koja iskreno želi seks, činjenica da ima dovoljno samopouzdanja  je takođe lagani napredak. “Za mene je ova godišnjica značila da se stvari popravljaju. Tome se nadam.”

Izvor: Today’s Parent, www.todaysparent.com
Prevela: Aleksandra Vujisić